Možda izgleda da je vrlo
jednostavno odgovoriti na pitanje iz naslova, samo sa da ili ne,
u zavisnosti od toga s koje tačke gledišta posmatramo stvari. No, kada je pred
mene stavljen zadatak da u vidu sastava odgovorim na pitanje jesmo li
svi jednaki?, shvatila sam da to i nije baš tako jednostavno. Shvatila
sam kako ovo pitanje otvara mnoga druga pitanja, ali i društveno važne probleme.
Upravo to me je podstaklo na dalja razmišljanja i istraživanja, ali i pokušaj
buđenja svesti o problemu nejednakosti u društvu.
Evo
i kako je sve to počelo …
slika preuzeta sa: https://www.hrtechnologist.com/articles/diversity/companies-must-lead-the-change-for-gender-equality/
Tokom istorije žene su dugo bile u patrijahalnom društvu potcenjene i zanemarene, bez prava na obrazovanje, prognane u ženske odaje i u kuhinju, nisu imale slobodu mišljenja. Celog svog života su živele u senci nekog muškarca: oca, muža, brata (ako su bile neudate) ili sina (kad su postale udovice). Jedina svrha njihovog postojanja bila je rađanje dece jer je vladalo opšte mišljenje da su žene intelektualno zaostale i da su fizički slabe.
Uprkos ovakvom stavu društva prema ženama, one se nisu pomirile sa svojim položajem i trudile su se da se dokažu na polju nauke, umetnosti, politike i proizvodnje. Bila je mukotrpna njihova borba za ravnopravnost, pravo na obrazovanje i rad u državnim ustanovama, za jednaku platu za isti rad... Pravo glasa u SAD-u žene su dobile 1920. godine, a u Jugoslaviji tek 1945. godine.
Po
zakonu, žene danas imaju ista prava kao i muškarci. Postoje naučnice koje su
dobile Nobelovu nagradu za svoj doprinos nauci, postoje žene koje rade kao
rukovodioci u privredi i prosveti, žene koje lete u svemir… Bez obzira na sve
to, na neki način se nije baš sve promenilo, mnogo toga zakon propisuje, a
praksa negira. I dan-danas susrećemo tu “staru školu” gde se zna ko je glavni u
porodici, zna se ko treba da čuva decu, a ko treba da zarađuje pare.
U
svojoj porodici sam naučena da niko nije glavni. Svako od nas ponešto radi po
kući. Naravno, uvek postoji neka rasprava ko će šta da uradi, ali se na kraju
uvek dogovorimo i raspodelimo poslove. Mama i tata sve rade ravnopravno, te
smatram da je to jako lepo jer se niko ne oseća poniženo ili manje vredno.
Koliko god žene radile svoje poslove iz snova i bile uspešne u životu, kad se
vrate kući, sigurna sam da, u većini slučajeva, moraju da skuvaju ručak za
svoju porodicu i obave većinu kućnih poslova, jer takva je praksa, kućni
poslovi su “ženski poslovi”.
Pitanje
“Jesmo li svi jednaki?" je veoma interesanto, ali i složeno. Kada bih ja
odgovarala na pitanje “Jesmo li svi jednaki?”, rekla bih odlučno NE. Iz svoje
perspektive ja kažem da nismo svi jednaki. Ovu nejednakost najpre uviđam na
nivou polne nejednakosti, ali ih zapravo ima još jako puno. I istina je da ne
možemo biti svi jednaki, te da se lepota nalazi u različitostima. No, kada se
radi o ljudskim pravima, svi bi trebalo da budemo jednaki, nezavisno od pola,
rase, nacije ili vere.
Da
ne ostvaruju svi to pravo, pokušaću da prikažem i dokažem u narednim tekstovima
svojim istraživanjem o polnoj neravnopravnosti u Srbiji.
Cringe 😬
ReplyDelete